четвртак, 16. март 2017.

Kraj puta ili novi početak?


Kraj puta ili novi početak?

Savladati tehnike do savršenstva samo je jedan od ciljeva u učenju borilačke veštine, ali ne i najvažniji! Pronalaženje duhovnog mira i stalna želja za učenjem i usavršavanjem čini nas zapravo pravim majstorima.

Novi izazovi kao nov put pred nama, svaki novi pojas kao znak da treba da nastavimo dalje, a ne misao da smo na kraju – to bi trebalo da nas vodi na putu uspešnog učenja veštine.

Sve ovo sam i sam shvatio kroz godine napornog učenja, a želim da iskustvo podelim sa vama kako bi vam bilo lakše da prevaziđete ljudske slabosti i stalna preispitivanja i da nikad ne odustanete.

Veština se ne vežba, veština se uči celog života!


Razvoj i sklad tela i duha, a ne trka za zvanjem i pojasevima jeste ono što nas čini posebnima. Svako može da uvežba tehnike, ali retki uspevaju da pobede sujetu i shvate da i kad su majstori u isto vreme su i učenici. Oni teže za savršenstvom i uvek su željni novih znanja.

Izvorno, u školama borilačkih veština u starom Japanu nije ni bilo klasičnog polaganja za pojaseve niti pojaseva u boji. Svi učenici nosili su bele pojaseve i to sve dok Sensei ne proceni da su postigli zadovoljavajući nivo znanja i zrelosti, kada bi im dodeljivao pojaseve početnog nivoa, takozvani Mankyo Shodan pojas. Po završetku celokupnog učenja škole borenja dobijao se najviši pojas Mankyo Kaiden, koji bi za neke bio kraj, a za odabrane početak puta i učenja.

Upravo dobijanje Shodan – Crnog pojasa je, po mom iskustvu, najkritičniji momenat za svakog učenika. Većina njih smatra da su naučili sve, postali majstori veštine i nikada ne napreduju dalje. Oni prestanu da uče i nikada ne otkriju kompleksan svet borilačke veštine. Ovde posebno želim da skrenem pažnju na rad sa decom, jer u pojedinim klubovima najviša zvanja dobijaju deca i  mladi, kada su još uvek nezreli da shvate smisao učenja veštine, i lako nakon toga odustaju.

Pravi izbor učitelja – prvi korak ka uspehu!

Na mom putu borenja i sam sam prošao kroz sve ove faze, ali na sreću pored sebe sam imao prave učitelje, koji su u meni uvek podsticali volju da učim više i da dam sve od sebe. Posle dobijanja majstorskog zvanja moj trening sa učiteljem nije bio isti, jer Sensei se trudio da mi dokaže da tehnika nije samo pokret, budio je unutrašnju snagu i volju da želim više, bolje, da želim da učim čitavog života. I zaista, posle svakog novog uspeha sam na početku puta i toliko mnogo izazova je još preda mnom, još mnogo toga imam da naučim.

“Pojas, ma koje da je boje, služi da drži kimono, a ono što je važno jeste znanje koje imamo i koje tek treba da steknemo!”, reči su mog prvog Senseija i mog večitog učitelja, koje nikada ne zaboravljam. Zapamtite ih!
Želim vam da pronađete svoj put i nadam se da će mnogima moje iskustvo pomoći.